Crne hronike su „dobra i tražena roba“ u većini novina. U pravilu su i među najčitanijim rubrikama. Često su prisutne i na tv ekranima, čak i u uvodnim minutama informativnih emisija i dnevnika.
Zato nerijetko novinari, pa i njihova publika, misle da je samo negativna vijest – prava vijest. Htjeli to ili ne, zaista su naša svakodnevnica nesreće na cestama, nesreće na radnim mjestima, ubistva, tragedije, silovanja… Krv jednostavno lije sa tv ekrana i novinskih strana!
Neki se mediji više ističu po tome, drugi manje. Neki su pouzdaniji, drugi nisu.
U novinama i na televizijama ugrožavaju se ljudska prava najčešće na stranicama i u prilozima „crnih hronika“. Ali, premda se time krše zakoni i profesionalne norme, o tome se, kao po pravilu, najmanje govori i u javnosti i u profesionalnim krugovima.
To su oni slučajevi – karakteristični za gotovo sve dnevne i mnoge revijalne listove na prostorima bivše Jugoslavije, o tabloidima da se i ne govori – kada se novine upliču u tuđe živote i onda kad to nije u javnom interesu, kad objavljuju priloge o ličnim tragedijama bez imalo obzira, odnosno kad licima pogođenim tragedijama ne prilaze diskretno i sa saosjećanjem.
Ceo tekst možete pročitati na sajtu Medija centra Sarajevo.