U Kraljevu Romkinje gase požare. U Subotici nema vode u hidrantima. U Ćićevcu nemaju ni dobrovoljce. A Miloš Đajić iz CMV-a još uvek ne može da zaboravi „požarnu oluju“ koju je video na moru.
Kada pričamo o požarima, obično pričamo o brojkama. Hektari. Šteta. Broj intervencija.
Ali iza svake brojke stoji čovek. Neko ko je ostao bez krova nad glavom. Neko ko je satima jurio sa crevom u ruci. Neko ko je samo bacio opušak kroz prozor i nastavio da vozi.
Drugi deo serijala o istraživanju CMV-a ne bavi se statistikom. Bavi se ljudima.
Kraljevo: „Ovde žene gase, a muškarci pale„
U Kraljevu postoji nešto što se retko možete videti – ženske vatrogasne sekcije. Postoji i romsko dobrvoljno vatrogasno društvo. U gradu u kom je patrijarhat duboko ukorenjen, ovo je mala revolucija.
„U patrijarhalnoj društvenoj kulturi, naročito na selu, poslovi se dele na muške i ženske. U muške poslove spada orezivanje i – paljenje biljnih ostataka„, objašnjava Miloš.
Istraživanje je potvrdilo ono što su slutili: žene više brinu o prevenciji. Muškarci su ti koji pale. „Kada slušate priče vatrogasaca, uvek su akteri muškarci„, dodaje.
Kraljevo je lider i u tehnologiji – imaju Vizitorski centar za rano otkrivanje požara. Ali ni to nije dovoljno kada vozač baci opušak kroz prozor.
„Mi nemamo gotovo nigde upozorenja pored puteva. U Grčkoj su prošlog leta zatvarali puteve u najtoplijem delu dana„, kaže naš sagovornik.
A kada gori smetlište, u vazduh odlaze furani i dioksini. „Mi poslednju deceniju dišemo zagađen vazduh, a svaki požar dodatno ubrzava zagrevanje planete.“
Subotica: Voda, voda, a nigde je nema
Subotica deluje kao primer. Grad izdvaja milione za dobrovoljce. Letke štampa na četiri jezika.
Ali kada bukne vatra, vatrogasci gube „zlatni sat“ (onaj ključni period za intervenciju) jer 60 odsto teritorije nema hidrantsku mrežu.
„Iako su građani ubeđeni da imamo vode u izobilju, u preko 100 lokalnih zajednica bilo je problema sa vodosnabdevanjem„, navodi Đajić.
I onda izgovori rečenicu koja boli: „Nema te cene koju treba da platimo da bismo zaštitili šume.“
Pirot: Kad vatra stvori sopstveni uragan
Miloš ima lično sećanje koje ga i danas progoni. Bio je na moru kada je izbio veliki požar.
„Prilikom snažnog požara razvija se visoka temperatura, greje vazduh, a onda on dolazi u kontakt sa hladnijim vazduhom i stvara se mikroklima sa snažnim vetrovima. To je požarna oluja.“
Zastane, pa doda: „Ne mogu ni danas da verujem da je u jednom mirnom danu vetar dostizao 100 kilometara na sat samo zato što je goreo ogroman požar.“
Pirot koristi dronove i sarađuje sa Bugarskom. Ali protiv požarne oluje – nema odbrane. Samo prevencija.
Ćićevac: Zaboravljeni
Ovo boli najviše.
Opština sa 14 profesionalnih vatrogasaca. Bez ijednog dobrovoljnog društva. MUP im nije dao saglasnost na Plan zaštite od požara. Hidranti postoje samo u dva naselja.
A seljaci? Oni slažu seno ispod visokonaponskih dalekovoda.
„Male opštine sa skromnim budžetima su već u opasnosti„, kaže naš sagovornik. „Zato je važna solidarnost.“
I onda otkriva još jedan sistemski propust: „EPS je prestao da raspisuje tendere za održavanje proseka ispod dalekovoda. Srbijašume isto to ne rade. To je ničija zemlja. “
U međuvremenu, grane dodiruju žice. Varnice padaju na suvu travu. I čekamo.
Gde smo?
Četiri grada. Četiri priče. Jedan zajednički zaključak: najvažnije je na vreme uočiti požar, dok se ne razgori.
„Mi smo izgubili vitalnost ruralnog stanovništva. Ljudi nemaju snage da održavaju okolinu. Zato su nam potrebni senzori, veštačka inteligencija, kule osmatračnice„, ukazuje Miloš.
A pre svega, potrebni smo jedni drugima.










