Bor – „Počeću od zadate činjenice, da se uređenost i veličina jedne zajednice ogleda u njenom odnosu prema najslabijima, a osobe sa invaliditetom, deca, pešaci i biciklisti su svakako najslabiji i najranjiviji članovi društva, kada govorimo o učešću u saobraćaju“, piše u autorskom tekstu Igor Velić (master inženjer saobraćaja).
Velić naglašava da „u današnjem svetu, dostojanstven život je praktično nezamisliv, bez prava na slobodno kretanje„.
Da bi se ovo osnovno ljudsko pravo ostvarilo, nastavlja, neophodno je pre svega, obezbediti pristupačnost saobraćajne i urbanističke infrastrukture za ranjive učesnike u saobraćaju.
Nadležne službe i institucije u Republici Srbiji ne samo da ne primećuju ranjive učesnike u saobraćaju, već i same kreiraju prostor u kojem ne mogu ravnopravno učestvovati u saobraćaju, konstatuje Velić.
U autorskom tekstu, na portalu Sigurne staze istoimenog borskog strukovnog udruženja, on ilustruje (ne)stručnost, (ne)znanje i odgovornost donosioca odluka i kreatora sistema u Republici Srbiji kroz jedan primer iz saobraćaja – ivičnjaci na pešačkim i biciklističkim prelazima preko kolovoza.
„Propusnost pešačkog prelaza i prelaza biciklista preko kolovoza jeste sposobnost prolaska određenog broja pešaka i biciklista u jedinici vremena na određenom prostoru„, konstatuje master inženjer saobraćaja iz Bora.
Ivičnjaci usporavaju prelaz preko kolovoza, dovode do povreda i padova, dužeg zadržavanja pešaka i biciklista na kolovozu, ugrožavaju bezbednost saobraćaja i doprinose većem riziku od nastanka saobraćajne nezgode, nastavlja sa ilustracijom primera.
„Nepotrebno je pričati kako ivičnjaci utiču na osobe u invalidskim kolicima i koji se kreću pomoću drugih pomagala, na decu od dve do četiri godine koja uče da hodaju, na majke sa decom u kolicima itd.“, kategoričan je Velić.
On, u neverici, ukazuje da, u XXI veku, građani moraju da se bore za „spuštene“ ivičnjake, dok donosioci odluka i kreatori saobraćajne politike ne pokazuju dovoljno spremnosti za rešavanje ovog problema.
„Ako saobraćajna struka koja je uključena u proces donošenja odluka, ne može svojim znanjem i autoritetom da reši pomenuti problem, kako onda da pričamo o kompleksnijim stvarima, kao što su saobraćajno planiranje, tehničko regulisanje saobraćaja itd.„, pita Velić.
On smatra da je neophodan drugačiji pristup u saobraćajnom obilkovanju prostora, a posebno za ranjive učesnike u saobraćaju, imajući u vidu sve probleme sa kojima se svakodnevno susreću.
Njegovo mišljenje je da je potrebna primena „humanog inženjeringa„.
Objašnjava da je reč o konceptu koji se, u svojoj osnovi, fokusira na čoveka i okreće stvarnim zahtevima i problemima koje imaju krajnji korisnici.
„Ulica je osnovni arhitektonski prostor grada i nije namenjena samo za kretanje motornih vozila, već i za kretanja ostalih učesnika u saobraćaju„, podseća Velić.
Krajnje je vreme da nadležne državne institucije pruže sistemsku podršku za promociju i primenu urbane mobilnosti, koja bi svakako dobrinela i stvorila uslove da ranjivi učesnici u saobraćaju mogu bezbedno da učestvuju u saobraćaju, zaključuje svoj autorski tekst Igor Velić.










