Beograd, 24. septembar 2017. (Aleksandar Milijašević, Dijalog Net) – Prošle nedelje u Beogradu je održana Parada ponosa. Već godinama ovaj događaj izaziva različite komentare u javnosti. Svedočili smo i raznim nasilnim događajima koji su ukazivali na to da društvo u Srbiji nije dovoljno tolerantno, kao i da, još uvek, ne razume da su ljudska prava -univerzalna vrednost.
Goran Miletić je, uoči održavanja ovogodišnje Parade ponosa, za Betu govorio o očekivanjima organizatora.
Za Dijalog Net o utiscima sa ovogodišnjeg Prajda, o samom procesu planiranja, pripreme i realizacije, o odnosu društva i državnih organa, o tome ko je manjima, a ko većina u Srbiji, govori Goran Miletić, direktor za Evropu nevladine organizacije "Civil Rights Defenders", jedan je od ćlanova organizacionog odbora beogradske Parade ponosa.
Iako je rano za sumiranje rezultata ovogodišnjeg Prajda, kakvi su utisci organizacionog odbora?
Kao što smo već naglasili, mnogo toga se ove godine desilo po prvi put. Otvoren je Prajd Info Centar u centru Beograda, u Palati Srbija smo održali konferenciju o zločinu iz mržnje i govoru mržnje koju su otvorile Premijerka, Ministarka pravde i Omdbudsman.
Po prvi put je broj policajaca bio sličan broju učesnika (oko 2.000), a ključne ulice (Nemanjina i Kneza Miloša) su bile otvorene gotovo do pred početak događaja. Takođe, po prvi put su i neke grupe građana posmatrale povorku što je do pre samo godinu dana bilo nemoguće. Ljudi su bili opušteniji, sve je bilo mnogo bolje organizovano, ali nismo zaboravili na zahteve koje smo prethodne tri nedelje uporno ponavljali.
Napraviti balans ,,we celebrate, we demonstrate'' je poenta svakog Prajda, a mislim da smo to ove godine uspeli.
Koliko je pripremi, planiranju i realizaciji događaja pomogla činjenica da je LGBT osoba na čelu Vlade Republike Srbije?
Mislim da to nije imalo veze, jer smo sve uradili sami, bez bilo kakve pomoći niti finansijskih sredstava od strane države. Naravno, tu ne računamo komunalne službe Grada Beograda i policiju, bez čije saradnje je jedan ovakav događaj nemoguć. Mislim da činjenica da Premijerka pripada LGBT zajednici nije bila od važnosti za organizaciju.
Kakva je bila saradnja sa državnim institucijama? Da li se može primetiti napredak u razumevanju?
Napredak postoji ali je on mali. Koraci moraju biti brži i ne sme se dešavati da predstavnici državnih organa oklevaju ili se čak i plaše da donesu neki zakonski predlog sa izgovorom da može doći do zloupotrebe (zakon koji bi regulisao pravni položaj trans osoba).
Deo javnosti primećuje da je u znatnoj meri ’’anesteziran’’ desničarski deo društva, upravo onaj deo koji se izrazito negativno, čak i nasilno, odnosi prema LGBT populaciji. Kako komentarišete ’’tihovanje’’ desničarskih i navijačkih grupa, ne samo po pitanju Prajda, nego i povodom nedavne odluke da ,,Srpska lista’’ postane koalicioni partner nove kosovske vlade? Da li je moguće tako brzo pacifikovanje tog dela društva?
Potpuno je normalno da većina eksperata i građana veruje u vezu BIA i ovih grupa budući da nemamo nijedno logično objašnjenje za iznenadno ćutanje ovih nasilnih grupa i huligana. Onih 7,000 huligana iz 2010. godine nisu otišli iz zemlje niti su odjednom shvatili da nasilje nije metod. Nešto drugo se desilo, a građani nemaju informacije šta i kako.Slično je i sa drugim događajima koje navodite.
Da li postoje neke promene u društvu vezano za odnos prema položaju LGBT osoba u periodu između dva poslednja Prajda?
Postoji samo jedna promena, a to je da je rešeno pitanje izdavanja potvrda o slobodnom bračnom statusu. Naime, ako želite da se venčate u inostranstvu potreban vam je dokument kojim se potvrđuje da ovde niste sklopili brak. Kada vam matičar izdaje taj dokument, on vas je pitao sa kim sklapate brak u inostranstvu i ako kažete da je to sa osobom istog pola, odbijali su da izdaju takav dokumenat. Posle uputstva i tumačenja nadležnog ministarstva prestalo se sa praksom u kojoj pitaju za ime partnera, pa se sada ovi dokumenti (koliko mi znamo) izdaju bez problema.
Međunarodni Pride forum je poslednja aktivnost ovogodišnje Parade ponosa. Na forumu je govorio i naš sagovornik.
Aleksandar Vučić, i kao premijer i kao predsednik, na istovetan način odgovara na pitanja da li će prisustvovati Prajdu. Uvek odgovori ’’da mu ne pada na pamet’’. Koliko ovaj odgovor doprinosi smanjenju homofobije u našem društvu?
Takav odgovor implicira da je Prajd nesto loše ili da je manje koristan od nekih drugih «državnih poslova». Naravno da ne mogu da se složim sa takvim pristupom i da on ne doprinosi smanjenju homofobije.
Sa druge strane, tačno je da su mirni Prajdovi postali praksa za vreme vlasti Premijera (a sada Predsednika) Vučića. Prajd je inkluzivan i otvoren za sve i naravno da bih voleo da vidim sve političare na njemu, jer njihovo prisustvo jeste dobra poruka građanima.
U kojoj situaciji je Vučić iskreniji – kada predloži Anu Brnabić za predsednicu Vlade RS, kada kaže da se ne meša u njen posao ili kad iznese rezolutan stav o svom učešću na Prajdu?
Ne mogu da ulazim u to da li je neko iskren ili ne, ali činjenice su jasne. Ana Brnabić nije članica nijedne od vladajućih partija i za svaku odluku tj. zakon mora imati podršku koalicije oko SNS. Predsednik Vučić je predsednik ove partije, tako da se ne može reći da ona moće da donosi odluke nezavisno od njegovog mišljenja.
Što se tiče njegovog mišljenja o Prajdu, ja sam sa njim razgovarao dok je bio u opoziciji i on tada nije imao homofobične stavove. Međutim, nedolazak na Prajd je takođe stav.
Branko Ružić je izjavio da Prajd pokazuje da Srbija nije homofobična. Koliko i da li ima istine u ovoj izjavi?
Verujem da ministar Ružić lično nije homofobičan jer mu je savetnik u ministarstvu bivši aktivista Boris Milićević, što jeste dobar znak. Međutim, rezultati istraživanja pokazuju da je Srbija duboko homofobična zemlja.
U poslednjem istraživanju koje je rađeno, 78% građana Srbije kaže da homoseksualci ne treba da ispoljavaju svoj identiet javno, 66% i dalje veruje da je to bolest, 49% kaže da je homoseksualnost stigla sa Zapada (iako su je ovde u Srednjem veku zvali “turski porok”), 20% se zalaže za ozbiljne kazne za homoseksualnost, dok 12% veruje da je u redu primeniti silu prema pripadnicima LGBT+ zajednice. Iz ovoga se ne može zaključiti da Srbija nije homofobična.
"Vlada Srbije je tu da za sve građane kako većine, tako i manjine, pokaže da poštuje različitosti", izjavila je Ana Brnabić na ovogodišnjem Prajdu. Koje su to činjenice koje bi Vas navele na, bar približno, isti zaključak.
Pretpostavljam da želja za poštovanjem različitosti postoji, ali kada dođemo do konkretnih primera onda se suočavamo sa ogromnim problemima. Nasilje i diskriminacija jesu realni i permanentni problemi LGBT+ zajednice, dok je sistematska diskriminacija najveći problem sa kojim se suočava romska zajednice.
Ove dve manjinske grupe su najdiskriminisanije i pomaci koji se čine da se reše problemi su mali i nedovoljni. Štaviše, Poverenica za ravnopravnost tvrdi ove dve grupe nisu najdiskriminisanije, već da su to stari i siromašni. Takva izjava je možda popularna kod većine građana, ali je činjenica da pripadnici romske i LGBT zajednice najčešće ne žele ni da prijave diskriminaciju.
Kada su pripadnici ovih zajednica, ali i mnogih drugih žrtve koje traže zaštitu pred sudovima, suočavaju se sa mnogo većim problemima. Mislim da želja za poštovanjem različitosti postoji kod nekih predstavnika izvršne vlasti (uključujući i Premijerku), ali je realnost drugačija. Štaviše, u Srbiji ne postoji većina jer smo svi mi manjina u nekoj situaciji i po nekom osnovu.
Najavili ste da će Prajd naredne godine biti održan u istoj nedelji između 10. i 16. septembra. Šta su Vaša očekivanja u pogledu unapređenja tolerancije u društvu do narednog događaja?
Očekujem da će makar jedan od postavljenih zahteva biti ispunjen do naredne godine. Nagoveštaje za to imamo i videćemo šta će se desiti. Naredne godine očekujem bolji Prajd, manje policajaca i više učesnika.