Kriza javnog uma: Antiintelektualizam i banalizovanje javnosti

Beograd, 20. jun 2017. (Medija centar) – ''Antiintelektualizam i banalizovanje javnosti'' treća je u nizu od četiri sesije, koje organizuje Medija centar Beograd, u okviru projekta pod nazivom “Kriza javnog uma”.

Mediji su sve manje pogodna platforma intelektualnog angažmana: rejtinzi su bitniji od javnog interesa, tiraži padaju, kolumne i feljtoni gase – sužava se prostor intelektualnog delovanja, pravilno usmeravanog i vođenog dijaloga! Da li je proizvođenje skandala i afera postalo dominantan medijski sadržaj? Kome ide u prilog banalizacija javnosti?

Tabloidizacija medija i trivijalizacija javnih rasprava dugoročno može imati ozbiljne posledice. Pitanje je da li ovi fenomeni vode ka političkom cinizmu u kome su sve krave crne („sve je isto blato“) i apstinenciji iz javnog života kao jedinoj zaštiti od tabloidizacije. Da li su svi važni prosvetiteljski pojmovi (istina, odgovornost, integritet) izgubili bilo kakvo značenje ili se sve pretvorilo u marketinšku igru brendiranja i etiketiranja? Šta je alternativa?

Filozof Ivan Milenković ističe da vladajuća partija ima monopol nad javnom rečju i da ne živimo u demokratskom društvu.

 „Demokratija nije monopol na istinu. Jer, ako se ukine prostor za javni prostor, veoma se zamućuje granica između privatnog i javnog. U Srbiji je javna sfera potpuno suspendovana. Vođa se konstantno obraća narodu putem press konferencija. Mediji ne rade svoj posao. Jasno je da političari lažu. Ali, nije problem što oni lažu. Stvar je u tome što ne postoji posrednik koji će da ih uhvati u laži. U Srbiji to ne postoji i laž naprosto prolazi. Nema prostora ni da se makar ukaže na laž.“

Prema njegovim rečima, banalizacija javnosti se događa tako što se ona naprosto ukine. Do banalizacije dolazi što se namerno zamućuje granica između javnog i privatnog: „Brisanje javnosti se očitava kroz pornografizaciju javnog prostora – ogoljavanje golosti, ogoljavanje prostakluka, ogoljavanje nasilnog govora, ogoljavanje laži. Laž postaje istina. Imamo, de fakto, pornografske medije – Pink, Hepi, Informer, Kurir. Vlast nema nikakvu ružnu reč za njih, nego hrli ka njima. Ako premijer dovede roditelje u takve medije, onda to jeste pornografizacija javnog prostora. Brisanje bilo kakve granice javnog ili privatnog.

Prema rečima profesora Fakulteta političkih nauka, Đorđa Pavićevića, “ako pogledate retoriku današnjih političara, vi ćete već u konstrukciji rečenice videti tumačenja: prvi put u istoriji ili nikad nije bilo bolje; a za sve što ne valja: mi u tome nismo učestvovali”. Pavićević ističe da je došlo do prevelike doza kolonizacije vlasti, u odnosu na ono što bi trebalo da bude normalan diskurs, te da je vlast naprosto uzurpirala javni prostor.

Institucionalna mesta (kao što su mediji, instituti, akademije) postoje, ali ne deluju po svojim kriterijuma, već im vlast nameće te kriterijume“, naglašava Pavićević.

Filozof Alpar Lošonc napominje da, ma koliko smo, i to s pravom, spremni na samozgražavanje, kad je reč o krizi javnog uma u Srbiji, sve ovo je kondenzacija koja se dešava na jednoj skali, na globalnom nivou, jer sloboda nema granica.

Kad god je danas nešto negativno, ovde se poteže ta natuknica populizam. To ideološki zamagljuje stvarnost. Prošle godine je iznedrena reč post-istina, ako je tako, onda nemamo šansu za izgovor istine. Nikakva kritika bez objektivnosti ne može da postoji. Ako je istina kao kategorija nepostojeća“, kaže Lošonc.

Da je kriza javnoj uma na granici vrednosne i epičke tragedije, govori novinar Ljubodrag Stojadinović.

„U haotičnoj stvarnosti imamo i haotičnu javnost. A političko javno mnenje ne postoji. Ovdašnja intelektualna korupcija ima ogromne razmere. Stimulišu se mediokritetski kriterijumi u medijima, a posebno je takav model nepoželjan za vlast“, kaže Stojadinović te nastavlja da je „ova vladarska moć apstraktna, sumnjiva, nepostojeća i meni nije jasno odakle izvire autoritet vlasti, jer to je moć od slame. Ona, dakle, postoji u onom delu javnosti koji ne može da rasuđuje o takvoj moći i u izostanku javnog suda, kad je u pitanju delovanje javnog uma. Manir vladara da svakodnevno više puta, sa malo razloga, ili bez njih, drži javne lekcije građanima, je samo banalna i trivijalna verzija politike, ponižavajuće zagađivanje života i potenciranje javnog beznađa.

Kritički um nije nešto što postoji samo po sebi. Na demokratski, građanski, otpor se ne čeka. On se preduzima, a slobode se ne dobijaju, nego osvajaju – slažu se govornici na debati antiintelektualizam i banalizovanje javnosti.

„Za građansku hrabrost nije potrebno ništa više od osećanja da smo slobodni ljudi“, ističe Stojadinović.

Prema rečima novinara i publiciste Momčila Đorgovića, Antiintelektualizam je ugrađen na ovo tlo.

Kao i intelektualizma, Srbija ima dugu tradiciju antiintelektualizma, ali on pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina, nije bio banalizovan, kao što je danas. Još je sredinom dvadesetog veka Slobodan Jovanović (srpski pravnik, istoričar, književnik i političar) naše intelektualce definisao kao diplomirane primitivce bez skrupula. Oni su neomekšani kulturom, sa olabavljenom moralnom kočnicom i sa sirovom snagom na pretek. I on je beskarakteran“, podseća nas Đorgović i dodaje da u tom smislu, naša prošlost još nije završena.

Danas imamo da su provajderi intelektualizma i antiintelektualizma političari odnosno politika, korupcija odnosno centri moći, koji stvaraju tabloide i srpska pravoslavna crkva, koja nedovoljno učestvuje u humaniziranju naroda ili društva.“

Advokat Vlatko Sekulović objašnjava da je srpsko društvo specifično u odnosu na sva društva koja postoje u Evropi. Ono je od devedesetih naovamo preživelo traume u svakom smislu, te je jasno da je i javni um traumatiziran.

 „Ako govorimo o antiintelektualizmu, postavlja se pitanje gde je koren te traume i tragedije? Deo intelektualaca snosi veliku odgovornost u tom smislu, poput onih koji su tvorci čuvenog pamfleta, Memoranduma SANU, koji je potpuno iracionalan, nije zasnovan na podacima, na objektivnoj analizi društva, koji se zapravo temelji na eklatantnim lažima i manipulacijama. Ako je vrh intelektualne elite bio takav, šta očekivati od drugih? Mislim da su u velikoj meri i oni krivi za devalvaciju intelektualaca. Mi se, nažalost, i danas suočavamo sa posledicama tog dokumenta. Na osnovu svega, neophodna je dijagnoza korena antiintelektualizma, neophodno je osvrnuti se na to šta su oni sebi sami uradili u prošlosti.“

Osvrćući se na pitanje da li u Srbiji postoji monolog ili pluralitet u tumačenju javnosti, Dejan Vuk Stanković, profesor Učiteljskog fakulteta, tvrdi da postoji pluralitet i da su potpuno apsurdne tvrdnje da ako mislite drugačije za vas postoji neki „srpski Sibir“.

 „U Srbiji postoji dostupnost da tumačite stvari potpuno demokratski, druga stvar je da li to ima učinke.“ Slaže sa ostalim sagovornicima da tabloidi imaju isuviše veliku ulogu u političkom životu Srbije: „Njihova uloga je interpretativna, oni daju određeno usmerenje kako neke događaje tumačiti.

On smatra da su tri pretpostavke antiintelektualizma – mediji, demokratija i internet. Citirajući Umberta Eka da internet dovodi do invazije imbecila, tvrdi da to potvrđuje tviter zajednica u Srbiji.

Oponirajući Stankoviću, Ljubodrag Stojadinović, naglašava da je u Srbiji na sceni nedemokratski dijalog: „Sporno je kako obezbediti dijalog sa čovekom koji je neprekidno u stanju monologa!? On ne prihvata direktan dijalog. A kad je reč o medijima, ako u njima i postoji, svodi se na dijalog istomišljenika.“

Da u javnoj sferi nema dijaloga i rasprave, kao opozicije monologu, govori profesor Đorđe Pavićević, navodeći kao primer slučaj pretvaranja dela zgrade Generalštaba u Muzej Nemanjića, u kom je "građanin Vučić predložio premijeru Vučiću da se formira organizacioni odbor na kome će biti predsednik Vučić. Ne postoje ni institucionalne, ni vaninstitucionalne rasprave kako se vodi javna rasprava. Primer za to je kad predsednik države na konferenciji za novinare iznese sliku jednog građanina i kaže da je on DOS-ovski batinaš."

Najčitanije
Obrazovanje

CEU: Stipendije za diplomske i postdiplomske programe

_______
Central European University (CEU) je međunarodni priznati univerzitet za diplomsko (Master) i postdiplomsko (PhD) obrazovanje iz područja društvenih i humanističkih nauka, zaštite životne sredinei matematike. CEU se nalazi u samom srcu…
Društvo

Press Start: Crowdfunding za novinarske priče

_______
Pokretači platforme Press Start žele da im ona omogući mesto gde mogu prikupljati donacije za svoj rad. Platforma je svojevrstan odgovor na potrebu novinara koji žive u zemljama sa ugroženom slobodom govora…
Evropa

Italija će najviše dobiti od EU za imigrante

_______
Evropska komisija odobrila je članicama suočenim sa sve većim brojem imigranata pomoć od 2,4 milijarde evra za narednih šest godina. Najviše će dobiti zemlje koje su prve na udaru –…

Preporučujemo…