Nedavno je osvanula vest o tragičnoj saobraćajnoj nesreći u kojoj su živote izgubile tri mlade osobe.
Reakcija javnosti je bila uobičajena – mnogi mediji su narušavajući privatnost učesnika i njihovih porodica izveštavali nekoliko dana o svakom detalju vezanom za istragu i svemu onome što se u ovakvim slučajevima plasira javnosti. Javnost je sa druge strane bila nepodeljeno pogođena vešću o smrti mladih osoba.
Reakcija koja je redovna u ovakvim, u poslednje vreme dosta čestim situacijama. Sve do trenutka u kom se resorna ministarka i potpredsednica Vlade nije oglasila i predložila – izmene propisa koji regulišu bezbednost saobraćaja na putevima.
Dobro, šta je tu čudno? Brza reakcija države na veliki problem – nesavesnu i bahatu vožnju na putevima Srbije. Ipak, nije tako. Ovaj slučaj je samo poslednji u nizu koji ilustruje specifičnost Srbije koja umnogome utiče na ostvarivanje ljudskih prava – formiranje radnih grupa, specijalnih tela i akcionih planova koji hitro rešavaju određene probleme tek pošto ih oni udare u glavu.
Autorski tekst Danila Ćurčića, pravnog savetnika Komiteta pravnika za ljudska prava – JUKOM i člana Tima Evropa, možete pročitati na sajtu euinfo.rs