Najveći deo od gotovo 2.000 stanovnika obrenovačkog sela Veliko Polje, dočekao je majske poplave u svojim kućama, prepušten vodi koja je čupala betonske ograde, nosila traktore, uništavala kuće i i sve u njima.
Bilo je vremena za uzbunjivanje, dovoljno podataka, čak i kontradiktornih naredbi o evakuaciji, ali ne i prave evakuacije. Voda im je odnela sve. Kroz živote, koje su nekako spasili, dalje će se probijati siromašni i istraumirani.
“I sada me proganja, kroz snove”
To što smo mi preživeli je kao u filmovima strave i užasa. Najcrnje od svega je što to kad gledaš… Razmišljaš šta prvo da uradiš, da l’ da otvoriš vrata da skočiš u maticu, da ne gledaš očaj svoje dece. To je strašno.
A svo zlo je krenulo u tri popodne. Muž je otišao po ćerku. Ona je trebalo da se vrati sa fakulteta, a sin u pola pet da ide na posao. Kad je počelo, za 45 minuta je stiglo od kapije do kuće.
Ćerka dolazi sa fakulteta i trči tamo zajedno s nama da pokupi tu stoku jer zna šta ona znači nama. Zna da kad prodam to prase – kupiću joj garderobu, otputovaće sa fakultetom… Da ne oseća šta je oskudica. Mi smo terali svinje odavde, ali matica je već krenula, suprug jedva prešao tu (preko dvorišta) traktorom. Skupljam te prasiće ovde, rođaka me zove telefonom, ja plačem, šta drugo da radim… Tuga.
Nismo stigli ni da se popnemo ovde gore na ovu golu kuću (spoljne stepenice druge kuće u dvorištu vode na tavan). Nismo imali vremena da pređemo iz kuće u kuću, jer je matica bila jaka, ja neplivač…
Kad smo sve to uradili i kad sam videla zlo očima, shvatila sam da sam ja izvlačila životinje, a rizikovala život svoje dece. Možete zamisliti koja je to odgovornost? Meni je ipak najgore bilo to šta sam uradila – decu sam dovela u procep, svesno sam to uradila. Nisam shvatila u toj brzini, hteli smo da spasemo životinje od kojih živimo… Ali to je samo strah. Mnogo se truda, rada i novca uložilo (u stoku) i sad nas je strah da to propadne, jer mi živimo od toga. Samo da ne dođem u situaciju da zavisim ovako od opštine, od države, od bilo koga.
Kad je počelo ovo da ulazi u kuću, vidim – svinje su tu, popeli smo ih na terasu, nosi voda i njih, ali sad to više nije važno jer život dece sad visi o koncu. Voda nadolazi, ulazi u kuću, mi nemamo gde da pobegnemo. I razmišljam samo da izađem i siđem u maticu. Ne mogu da gledam da moja deca umiru pred mojim očima. Jer ti tu ne možeš da se spasiš.
Možeš da zamisliš koja je to odgovornost kad me i sada proganja, kroz snove. Ipak sam ih ja odgajila da budu zreli ljudi. Ali šta da radim? Mislim, kad sam se osvestila, sve je bilo kasno. A za sve bih imala vremena.(…) Samo da su nam rekli u 12, kad se to desilo…
(Ljubinka Marković, meštanka sela Veliko Polje)
Ceo tekst možete pročitati na sajtu Centra za istraživačko novinarstvo – CINS.