Član 5. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (dalje: Konvencija) garantuje svakom licu pravo na slobodu ličnosti, ali je propisao više osnova kada se lišenje slobode neće smatrati protivpravnim.
Ovi osnovi pobrojani su u tačkama od a) do f) prvog stava člana 5. i oni se odnose na:
a) slučaj zakonitog lišenja slobode na osnovu presude nadležnog suda;
b) slučaj zakonitog hapšenja ili lišenja slobode zbog neizvršenja zakonite sudske odluke ili radi obezbeđenja ispunjenja neke obaveze propisane zakonom;
c) slučaj zakonitog hapšenja ili lišenja slobode radi privođenja lica pred nadležnu sudsku vlast zbog opravdane sumnje da je izvršilo krivično delo ili kada se to opravdano smatra potrebnim kako bi se predupredilo izvršenje krivičnog dela ili bekstvo po njegovom izvršenju.
d) slučaj lišenja slobode maloletnog lica na osnovu zakonite odluke u svrhu vaspitnog nadzora ili zakonitog lišenja slobode radi njegovog privođenja nadležnoj vlasti.
e) slučaj zakonitog lišenja slobode da bi se sprečilo širenje zaraznih bolesti, kao i zakonitog lišenja slobode duševno poremećenih lica, alkoholičara ili uživalaca droga ili skitnica.
f) slučaj zakonitog hapšenja ili lišenja slobode lica da bi se sprečio njegov neovlašćeni ulazak u zemlju ili lica protiv koga se preduzimaju mere u cilju izgona ili ekstradicije.
U vezi sa tumačenjem ovih odredbi Evropski sud za ljudska prava (Sud) je smatrao da se one moraju tumačiti restriktivno (Winterwerp v. the Nethrelands, 24.10.1979. godine, st. 37), s obzirom da predstavljaju izuzetak od opšteg pravila o slobodi ličnosti. Ovi osnovi ne isključuju jedan drugi, a moguće je i njihovo preklapanje. Međutim, neophodno je uvek jasno navesti o kom osnovu za lišenje slobode se radi u konkretnom slučaju, a države nemaju diskreciono pravo stvaranja novih osnova za lišenje slobode mimo onih navedenih u tačkama od a) do f) stava 1. u članu 5. Konvencije.
Ako bi se želelo izvršiti neko razvrstavanje pomenutih osnova može se primetiti da su pojedini osnovi propisani u kontekstu krivičnog, a pojedini u kontekstu građanskog ili upravnog postupka. Pored toga, pomenuti su i neki zasebni osnovi za lišenje slobode, koje ćemo takođe razmotriti.
Lišenje slobode u vezi sa krivičnim postupkom
Osnovi sadržani u tačkama a) i c) vezani su za lišenje slobode u krivičnom postupku.
Prvi osnov se odnosi na slučaj zakonitog lišenja slobode na osnovu presude nadležnog suda. Preduslov za primenu ovog osnova je postojanje presude u kojoj je sud utvrdio da je neko lice krivo za delo koje mu se stavlja na teret (tzv. osuđujuća presuda), pri čemu presuda ima samostalno značenje po Konvenciji. (Engel and Others v. the Netherlands, 8.6.1976. godine, st. 68).
Isto tako važno je da između presude i lišenja slobode postoji uzročna veza, a na šta ukazuje formulacija „na osnovu,“ sadržana u tački a) stava 1. člana 5.
Samo trajanje lišenja slobode ne sme premašiti kaznu koju je sud izrekao, ako je dopušteno skraćenje kazne. (Grava v. Italy, 10.7.2003. godine).
Najzad, potrebno je da je presudu izrekao nadležni sud, pri čemu se u praksi Suda bliže određuje šta se pod tim podrazumeva, pa je tako Sud utvrdio da:
– „Nadležni sud“ mora biti ovlašćen da razmatra predmet i odluči da li bi konkretno lice trebalo da bude lišeno slobode, kao i da naloži puštanje tog lica na slobodu, kada se steknu uslovi za to (Weeks v. the United Kingdom, 2.3.1987. godine, st. 61);
– „nadležni sud“ mora biti nezavisan od izvršne vlasti i strana u postupku (Weeks v. the United Kingdom, 2.3.1987. godine, st. 61);
– „nadležni sud“ mora pružati odgovarajuće garancije u vezi sa pravičnim suđenjem, pa svako kršenje člana 6. Konvencije može dovesti u pitanje opravdanost kasnijeg lišenja slobode po ovom osnovu (Stoichkov v. Bulgaria, 24.3.2005. godine).
Drugi osnov sadržan u tački c) stava 1. člana 5. u svojoj suštini ima opravdanost tj. slučaj zakonitog hapšenja ili lišenja slobode radi privođenja lica pred nadležnu sudsku vlast pretpostavlja postojanje osnovane (opravdane) sumnje da je to lice izvršilo krivično delo ili kada se to opravdano smatra potrebnim kako bi se predupredilo izvršenje krivičnog dela ili bekstvo po njegovom izvršenju. To faktički znači da je država ta koja mora obezbediti da se hapšenje i pritvor u ranoj fazi istrage zasnivaju na nekim osnovanim činjenicama i dokazima, koji daju dovoljne osnove za sumnju da je izvršeno krivično delo i da je lice lišeno slobode u dovoljnoj meri umešano u izvršenje krivičnog dela. Sud je ovo objasnio na sledeći način:
„postojanje činjenica ili informacija koje bi zadovoljile objektivnog posmatrača (podvukao autor) da postoji mogućnost da je lice o kome je reč moglo učiniti to krivično delo.“ (Fox, Campbell and Hartley v. the United Kingdom, od 30.8.1990. godine, stav 32)
Ovaj osnov sadrži zapravo tri različita razloga za hapšenje:
1. radi izvođenja pred nadležnu sudsku vlast;
2. kako bi se predupredilo izvršenje krivičnog dela;
3. kako bi se sprečilo bekstvo nakon što je delo izvršeno.
Već u svom prvom predmetu (Lawless v. Ireland) Sud se suočio sa ovim problemom i zaključio je da država ne može pritvoriti lice osumnjičeno za terorizam, bez izvođenja na sud ili bez postojanja namere da mu sudi. Imajući u vidu ovakav stav Suda, primena drugog razloga za hapšenje po ovom osnovu se prilično sužava, dok nam se treći razlog čini nepotrebnim, pa prvi razlog svakako da ima najveći značaj.
Razlozi za pritvor moraju biti zakoniti i konkretni, pa nije u skladu sa članom 5 Konvencije određivanje pritvora prema nekom licu u cilju opšte društvene kontrole ili na osnovu nejasne sumnje da je lice lišeno slobode moglo biti umešano u neke kriminalne aktivnosti (Ječius v. Lithuania, od 31.7.2000. godine, st. 50). Dakle, svrha lišenja slobode trebalo bi da se ograniči na izvođenje lica pred nadležnu sudsku vlast zbog sumnje da je to lice počinilo krivično delo. Sledi, da je hapšenje neopravdano ako lice lišeno slobode nije optuženo ili izvedeno pred nadležnu sudsku vlast.
Kod ovog osnova koristi se formulacija „nadležna sudska vlast“. Ovaj termin označava „sudiju ili drugo službeno lice zakonom određeno da obavlja sudske funkcije“, tj. koncept koji se koristi i u članu 5. stav 3. Konvencije.
Pojam „krivično delo“, kao što je rečeno i kod prethodnog osnova, ima autonomno značenje u Konvenciji. Sud traži da se radi o konkretnom i specifičnom delu (Shimovolos v. Russia, 21.6.2011. godine, st. 54), pri čemu je od značaja i njegovo određenje u nacionalnom pravu, kao i visina kazne koja je za njega zaprećena (Benham v. the United Kingdom, 10.6.1996. godine, st. 56).
Lišenje slobode u vezi sa građanskim ili nekim drugim postupkom
Ovde će se razmotriti osnov naveden u tački b) stava 1. člana 5, koji ima najčešće veze sa građanskim postupkom, ali ne uvek (može se raditi i o upravnom, pa čak i krivičnom postupku).
Ovaj osnov sadrži dva slučaja u kojima je dozvoljeno lišenje slobode.
Prvi slučaj se odnosi na neizvršenje zakonite sudske odluke. Potrebno je da je lice obavešteno o sudskom nalogu, kao i da je bilo u mogućnosti da ga izvrši (Biere v. Latvia, 29. novembar 2011. godine, st. 49-50). Isto tako, lišenje slobode po ovom osnovu ne sme biti nesrazmerno legitimnom cilju obezbeđenja izvršenja tog naloga (Gatt v. Malta, 27. jul 2010. godine, st. 40).
Pored gore navedenih uslova, da bi lišenje slobode po ovom osnovu bilo zakonito, u praksi Suda sreću se i sledeći uslovi:
– sudski nalog za lišenje slobode izdaje sud određene nadležnosti;
– sudski nalog mora biti precizno formulisan;
– sudski nalog mora biti izvršiv.
U praksi Suda sreću se različiti primeri kod kojih je lišenje slobode po ovom osnovu bilo opravdano:
– podnositeljka predstavke nije platila novčani iznos koji je sud odredio (Airey v. Ireland)
– podnosilac predstavke nije platio porez (Perks v. the United Kingdom)
– podnosilac nije poštovao ograničenja vezana za mesto boravka (Freda v. Italy)
– podnosilac predstavke nije se podvrgnuo lekarskom pregledu ili testu krvi, koje je sud naložio itd.
Drugi slučaj se odnosi na lišenje slobode radi obezbeđivanja ispunjenja neke obaveze propisane zakonom. Sud je na sledeći način protumačio ovu odredbu:
„Sud smatra da se formulacija ‘radi obezbeđenja ispunjenja neke obaveze propisane zakonom’ odnosi samo na slučajeve u kojima zakon dozvoljava lišenje slobode nekog lica kako bi ga primorao da ispuni neku specifičnu i konkretnu obavezu (podvukao autor) koju do tada nije ispunilo. Njeno široko tumačenje bi imalo posledice koje nisu u saglasnosti sa konceptom vladavine prava iz koga čitava Konvencija crpi inspiraciju.“ (Engel and Others v. the Netherlands, 8. jun 1976. godine, st. 69).
Opšta obaveza poštovanja zakona, prema tome, ne ispunjava gore pomenuti uslov da se radi o specifičnoj i konkretnoj obavezi.
Iako se traži da obaveza bude unapred utvrđena, u izuzetnim i hitnim okolnostima lice može biti lišeno slobode i u pogledu obaveze koja će tek nastati (Mc Veigh v. the United Kingdom). Onda kada više nije potrebno obezbediti ispunjenje obaveze, lišenje slobode ne može biti opravdano ni pod kakvim okolnostima (Vasileva v. Denmark, 25. septembar 2003. godine, st. 36).
Lišenje slobode po ovom osnovu mora biti srazmerno cilju koji se želi postići. U slučaju Witold Litva v. Poland, nacionalne vlasti nisu razmotrile drugi, manje restriktivan način za trežnjenje slabovidog lica koje je remetilo javni red i mir u alkoholisanom stanju i koje je bilo pritvoreno šest sati u centru za otrežnjenje.
U praksi Suda mogu se navesti sledeći primeri u kojima je Sud utvrdio da je bilo opravdano lišenje slobode po ovom osnovu:
– obaveza podnosioca predstavke da nosi ličnu kartu i da se podvrgne proveri identiteta (Reyntjens v. Belgium);
– obaveza podnosioca predstavke da živi na određenom mestu (Ciulla v. Italy)
– obaveza podnosioca predstavke da se javi u policijsku stanicu (Iliya Stefanov v. Bulgaria) itd.
Lišavanje slobode lica sa duševnim poremećajima
Ovaj osnov je jedan od slučajeva sadržanih u tački e) stava 1. člana 5. Konvencije.
U praksi Suda ustanovljeni su sledeći kriterijumi za lišavanje slobode lica sa duševnim poremećajima:
a) „istinski duševni poremećaj“ mora biti ustanovljen na osnovu stručnog medicinskog veštačenja pred nadležnim organom, osim u hitnim slučajevima;
b) poremećaj bi trebalo da bude takve vrste i stepena da nalaže obavezno lišavanje slobode tog lica;
c) osnovanost daljeg zadržavanja tog lica zavisi od nastavljanja poremećaja, što se takođe mora utvrditi od strane relevantnih i nadležnih stručnjaka.
U slučaju Winterwerp v. the Netherlands Sud je istakao da se lišenje slobode mora usko tumačiti, s obzirom na važnost prava na slobodu garantovanog članom 5. Konvencije. Pored toga, važno je napomenuti da nije dovoljno da ponašanje odstupa od uobičajenih normi, da bi se predmetno lice lišilo slobode. Osnov za lišenje slobode u ovom predmetu, po oceni Suda je postojao zbog čudnog ponašanja podnosioca (krao je, skidao odeću sa sebe itd.). Međutim, u pomenutom slučaju ustanovljena je povreda, jer ni podnosilac predstavke, a ni njegov zastupnik nisu bili prisutni pred sudom koji je izdao nalog za lišavanje slobode.
Sud je takođe smatrao da je podnosilac morao biti saslušan, bilo lično ili preko zastupnika, što je istaknuto i u slučaju Van der Leer v. the Netherlands, u kome je podnositeljka predstavke lišena slobode bez saslušanja, iako je sudija imao zakonsku obavezu da je sasluša. Sud je u svakom slučaju, trebalo da navede razloge zbog kojih je odstupio od zakonom propisane procedure, što takođe nije učinjeno.
Prilikom procene da li lice sa duševnim poremećajima treba biti lišeno slobode, država ima diskreciono pravo ili polje slobodne procene. Međutim, lišenje slobode neće biti saglasno sa članom 5. stav 1e Konvencije, ukoliko je određeno bez nalaza odgovarajućeg stručnjaka. Tako na primer, u slučaju Varbanov v. Bulgaria, tužilac je bez konsultacije sa medicinskim stručnjakom odredio pritvor podnosiocu predstavke radi psihijatrijskog ispitivanja, iako nije postojala nikakva hitnost, zbog čega je utvrđena povreda člana 5. Konvencije.
Međutim, razlog za lišavanje slobode lica sa duševnim poremećajem ne mora biti samo potreba njegovog lečenja, nego i potreba da se spreči da naudi sebi i drugima. Zbog toga je Sud u slučaju Hutchinson Reid v. the United Kingdom utvrdio da je podnosilac na zakonit način lišen slobode, ali je Sud ipak utvrdio povredu člana 5. stav 4. Konvencije, jer je podnosilac morao da dokazuje da njegova mentalna smetnja nije bila takve prirode da zahteva odgovarajuće bolničko lečenje, što ukazuje na to da je teret dokazivanja pao na njega, što nije zakonito.
Inače, prema članu 5. stav 4. Konvencije lice sa duševnim poremećajem ima pravo da pokrene postupak kojim se osporava zakonitost njegovog lišenja slobode u razumnim vremenskim intervalima i da dobije brzu sudsku odluku.
Lišavanje slobode maloletnih lica
Ovaj osnov je sadržan u tački d) stava 1. člana 5. Konvencije i odnosi se na dva slučaja:
– lišenje slobode na osnovu zakonite odluke u svrhu vaspitnog nadzora i
– zakonito lišenje slobode radi privođenja maloletnog lica nadležnoj vlasti.
Kada je reč o praksi Evropskog suda za ljudska prava u vezi sa pritvorom po ovom osnovu u slučaju Bouamar v. Belgium (presuda od 29.2.1988) Evropski sud za ljudska prava je ustanovio da Belgija nije imala nijednu ustanovu zatvorenog tipa koja bi mogla da primi maloletnike sa poremećajem u ponašanju, a da se pritvaranje mlade osobe u istražni zatvor u uslovima faktičke izolacije i bez pomoći osoblja koje je prošlo obuku za obrazovanje ne može smatrati primerenim postizanju bilo kakvog cilja.
Na osnovu svega iznetog, Sud je zaključio da je došlo do povrede člana 5. stav 1, tačka d) Konvencije, jer devet naloga za pritvaranje u istražni zatvor, uzeto zajedno, nisu u skladu sa ovom odredbom. Njihovo bezuspešno ponavljanje ih je činilo sve manje „zakonitim“ prema tački d, posebno zbog toga što Zastupnik Krune nikada nije pokrenuo krivični postupak protiv podnosioca predstavke za krivična dela za koje je podnosilac predstavke optuživan.
U slučaju D.G. v. Ireland (br. 39474/98) podnosilac predstavke se žalio da njegov pritvor u Zavodu Sv. Patrik nije bio „u skladu sa zakonom propisanim postupkom“ ni u cilju „vaspitnog nadzora“, kao niti radi njegovog privođenja „nadležnom organu“, u okviru značenja člana 5. stav 1. tačka d. U pitanju je bio maloletnik kome je bila potrebna posebna briga i koji je bio zatvoren u kazneni zavod u kome je njegov status (neoptužen i neosuđivan) uticao na to da drugi zatvorenici misle da se radi o teškom seksualnom prestupniku, zbog čega je bio vređan, ponižavan, prećeno mu je i bio je zlostavljan. Propust da mu se obezbedi odgovarajući smeštaj i briga predstavlja, po njegovom mišljenju, kršenje člana 5. stav 1. Konvencije.
Sud je u presudi od 16.8.2002. godine istakao da ukoliko država Irska izabere ustavni sistem vaspitnog nadzora koji se primenjuje kroz sudske naloge u slučaju maloletničke delikvencije, onda je ona obavezna da obezbedi odgovarajuće institucionalne objekte koji će zadovoljiti bezbednosne i obrazovne zahteve tog sistema, kako bi se ispunili zahtevi člana 5. stav 1. tačka d) Konvencije. Zavod Sv. Patrik je kazneni zavod, pa iz tih razloga on ne može vršiti „vaspitni nadzor“. Iz svega navedenog Sud je zaključio da se pritvor D.G. u Zavodu Sv. Patrik ne može smatrati kao mera privremenog pritvora koja prethodi režimu vaspitnog nadzora, pa je utvrdio da je došlo do kršenja člana 5. stav 1. tačka d) Konvencije.
Sud je kroz svoju praksu zauzeo stav da nije dovoljno da države potpisnice samo donesu odgovarajuću regulativu već je potrebno i da rade na razvijanju institucija, putem kojih bi se ona i sprovodila, pa imajući u vidu poseban položaj maloletnika, a samim tim i ciljeve maloletničkog prava, koji se sastoje u obrazovanju, vaspitanju i resocijalizaciji ove grupe, od presudnog je značaja i formiranje posebnih ustanova koje bi se kroz poseban obrazovno-vaspitni sistem, bavile smeštajem i edukacijom maloletnika.
Lišenje slobode u vezi sa imigracijom
Ovaj osnov je sadržan u tački f) stava 1. člana 5. Konvencije i odnosi se na dva slučaja lišenja slobode:
– da bi se sprečio neovlašćeni ulazak lica u zemlju i
– u cilju izgona ili ekstradicije lica protiv koga se preduzimaju takve mere.
Važno je istaći da Konvencija ne garantuje pravo na politički azil. Međutim, države ne mogu vršiti suverenu vlast u bilo kojoj oblasti na koju se ova odredba odnosi. Zbog toga je u predmetu Bozano v. France, Sud utvrdio kršenje člana 5. stav 1f Konvencije, zato što su francuske vlasti držale lice u pritvoru navodno za svrhe deportacije, a zapravo se radilo o izbegavanju ograničenja u vezi sa ekstradicijom tog lica. Isto tako, držanje azilanta skoro tri nedelje u zoni za međunarodne letove na aerodromu, okarakterisano je kao kršenje člana 5. stav 1f i u slučaju Amuur v. France.
Osnov sadržan u ovoj odredbi danas je naročito aktuelan, zbog čega ćemo navesti neke od najnovijih primera iz prakse Suda.
U slučaju Khlaifia and Others v. Italy (br. 16483/12, presuda od 1.9.2015. godine) utvrđene su povrede sledećih članova:
Povreda člana 5. stav 1. – pravo na slobodu i bezbednost.
Povreda člana 5. stav 2. – pravo da se bez odlaganja bude obavešten o optužbi.
Povreda člana 5. stav 4. – pravo na brzu odluku suda o zakonitosti lišenja slobode.
Povreda člana 3 – u vezi uslova lišenja slobode u prihvatnom centru Contrada Imbriacola.
Povreda člana 4. Protokola 4 – zabrana kolektivnog proterivanja stranaca.
Povreda člana 13 – pravo na delotvoran pravni lek – u vezi sa članom 3 – zabrana proterivanja sopstvenih državljana i 4. Protokola 4.
U ovom slučaju podnosioci predstavke su trojica tunižanskih državljana, rođeni 1983, 1987. i 1988. godine.
Predmet se odnosi na njihovo nezakonito lišenje slobode kao migranata, u ponižavajućim uslovima, na ostrvu Lampeduza u Italiji, u očekivanju kolektivnog proterivanja.
Sud je smatrao da je lišenje slobode podnosilaca predstavke bilo nezakonito. Oni nisu bili obavešteni o razlozima za lišenje slobode, za koje nije postojao zakonski osnov i nisu mogli da ga ospore. Kada se radi o uslovima lišenja slobode u prihvatnom centru, Sud je uzeo u obzir izuzetnu humanitarnu krizu sa kojom se Italija suočila na ostrvu Lampeduza 2001. godine u svetlu „arapskog proleća“ (u vreme kada su tamo bili podnosioci predstavke iskrcalo se 55.298 migranata). Sud je ipak zaključio da su uslovi lišenja slobode podnosilaca predstavke umanjili njihovo ljudsko dostojanstvo. To nije bio slučaj na palubi brodova usidrenih u luci Palermo.
Sud je smatrao da su podnosioci predstavke kolektivno proterani, jer se njihove refoulement odluke (odluke o proterivanju) nisu pozivale na njihovu ličnu situaciju – posebno, postupak identifikacije je bio nedovoljan za pobijanje kolektivnog proterivanja. Takođe, Sud je konstatovao da je u to vreme veliki broj Tunižana proteran po takvoj pojednostavljenoj proceduri. Konačno, Sud je smatrao da podnosioci predstavke nisu imali delotvoran pravni lek, jer prema članu 13, da bi pravni lek u slučaju kolektivnog proterivanja bio delotvoran, on mora da ima automatsko suspenzivno dejstvo – što bi u ovom slučaju značilo da je trebalo da suspenduje refoulement u Tunis – a to nije bio slučaj.
U slučaju Nabil and Others v. Hungary (br. 62116/12, presuda od 22.9.2015. godine) radilo se o trojici somalijskih državljana prema kojima je određen pritvor u Mađarskoj do njihove deportacije u Srbiju.
Prvobitno dolazeći kroz Grčku, podnosioci predstavke su u novembru 2011. godine ušli u Mađarsku preko Srbije. Mađarska granična policija ih je presrela, uhapsila i prebacila u graničnu stanicu. Dana 6.11.2011. godine vlasti su, smatrajući da su podnosioci predstavke ilegalno prešli granicu, bez dokumenata o identitetu, naložile njihovo proterivanje u Srbiju i pritvor do deportacije. Domaći sudovi su kasnije, od 8.11.2011. do 3.3.2012. godine, u pet navrata preispitivali njihov pritvor i produžavali su ga na osnovu toga što su ušli u zemlju ilegalno i bez dokumenata o identitetu, pa postoji opasnost da mogu da osujete svoje proterivanje. U međuvremenu, 9.11.2011. godine, podnosioci predstavke su podneli zahtev za azil u Mađarskoj. Ovaj zahtev je odbijen 19.3.2012. godine. Međutim, kako im je odobrena supsidijarna zaštita u postupku azila, 24. marta su oslobođeni.
Pozivajući se na član 5. stav 1, podnosioci predstavke su se žalili zbog pritvora bez odgovarajućeg sudskog ispitivanja, tvrdeći, naročito, da na osnovu domaćeg zakona nakon što su podneli zahtev za azil više nije bilo opravdano držati ih u pritvoru. Sud je ustanovio povredu člana 5. stav 1f u vezi sa periodom od 8.11.2011. godine do 3.3.2012. godine.
Da zaključimo, pritvor dopušten članom 5. stav 1f nije vremenski ograničen, ali proceduralna zaštita koju pruža član 5. stav 4. Konvencije, mora biti delotvorna i dostupna. Upravo iz tih razloga, Sud je u ovakvim slučajevima najčešće utvrđivao kršenje člana 5. stav 1f.
Autor: dr Slavoljub Carić
Izvor: Paragraf Lex