Heiner Flassbeck, nemački kejnzijanski ekonomista, o problemima tržišta rada povezanima s politikama štednje i odnosom Nemačke prema drugim državama Evrope i o političkim opcijama za ekonomski oporavak. Flassbeck je istakao da je potrebno napustiti mere štednje kao prevladavajuću političku paradigmu reakcije na recesiju i ojačati poziciju rada u odnosu na kapital, kako bi se demokratizovale pozitivne posledice rasta BDP-a.
Razgovor je vodio Martin Beroš (glavni urednik portala Slobodni Filozofski).
Razgovarajmo o kompeticiji na tržištu rada, o stotinama i hiljadama ljudi koji se prijavljuju za jedva postojeća slobodna radna mesta – možemo li reći da na tržištu rada vlada veća kompetitivnost, nego što je slučaj s ostalim tržištima? Na koji se način tržište rada izdvaja od ostalih?
To je apsolutno tačno. S jedne strane, na tržištima rada u mnogim zemljama svedočimo ogromnoj konkurenciji – ljudi stoje u redovima u potrazi za poslom. Reč je o lošoj situaciji za celu Evropu. Povrh toga, tržište radne snage se po načinu funkcionisanja razlikuje od normalnih tržišta – potreban mu je rast nadnica. Ekonomiji je potreban rast nadnica jer je on ujedno i preduslov za rast potražnje. A bez porasta potražnje nijedna ekonomija ne može napredovati.
Kada govorimo o posledicama globalne ekonomske krize i kako se s njima nositi, prevladavajuća pozicija establišmenta je politika štednje. Osećaju li posledice mera štednje svi građani jednako i koliko su takve mere efektivne u izvlačenju zemlje iz ekonomske krize? Odnosno, u kontekstu klasne stratifikacije delotvornih učinaka ekonomskog oporavka – što znači izvesti zemlju iz ekonomske krize? Na primer, da li je porast BDP-a indikator povratka životnom standardu radničke klase iz razdoblja pre ekonomske krize?
Porast BDP-a bi to trebao osigurati, no poenta je u tome da se kao glavni politički instrument koriste mere štednje, što nije nimalo razumno. Mere štednje ne izvlače naše ekonomije iz recesije, već ih uništavaju. U pravu ste, ekonomski rast kao takav ne znači da nužno svi u njemu participiraju u jednakoj meri. Zato sam naklonjen donošenju zakona koji propisuje da svi moraju jednako učestvovati u raspodeli rasta produktivnosti, rasta uopšteno – nezavisno radi li se o mladim nezaposlenim ljudima ili penzionerima. Svi treba da jednako participiramo u rastu produktivnosti – realnim povećanjem naše kupovne moći. Na taj način bismo uklonili deo nepravdi postojećeg sistema. Dodao bih kako u svim zemljama sveta vlade imaju mogućnost uvesti promene u načinu raspodele prihoda koje bi bile naklonjenije siromašnim ljudima.
Zdrav razum koji se u medijima promoviše kao opravdanje za mere štednje počiva na pozivu za „stezanjem kaiša“, pri čemu se nacionalne ekonomije upoređuje sa domaćinstvima. Koliko su ovakva poređenja korisna pri razumevanju makroekonomskih procesa?
Ideja da cela ekonomija funkcioniše kao domaćinstvo fundamentalno je pogrešna i sve preporuke do kojih se na osnovu nje dolazi takođe su pogrešne. To je razlog što, na primer, Evropa ne može izaći iz recesije. Prikovani smo uz čudnu ideju da će nam mere štednje i stezanje kaiša pomoći – ali, to nije tako. Ono što nam je zaista potrebno jeste da ljudi participiraju u uspehu čitave ekonomije i troše novac, po mogućnosti na razumne stvari, kako bi se proizvedena roba mogla prodati. Radi se o jednostavnom pravilu prema kom realne nadnice moraju rasti uporedo s rastom produktivnosti.
Na koji se način pojedino domaćinstvo ili preduzeće razlikuje od nacionalne ekonomije?
Stezanje kaišamože pomoći pojedinom domaćinstvu, alito je nemoguće učiniti na nivou celokupne ekonomije jer bi stezanje kaiša jedne osobe značilo smanjenje prihoda, profita ili dohotka za drugu osobu. Uvek dolazi do direktnih posledica za čitavu ekonomiju, a pokušaj nametanja mera štednje celokupnoj ekonomiji rezultuje recesijom, a ne poboljšanjem situacije.
U čemu leži tajna nemačkog ekonomskog uspeha i kako se on odražava na nemačku radničku klasu?
Kao glavni faktor nemačkog uspeha valja istaći da je nemačka radnička klasa bila primorana na stezanje kaiša, što je omogućilo Nemačkoj da, takoreći, izvozi svoju nezaposlenost u ostatak Evrope. No već je to dovoljan pokazatelj da se ne radi o razumnoj meri, koju bi mogle primeniti i ostale države. Ponavljam, makroekonomski pogled na problematiku drugačiji je od nemačkog. Preduzete mere neko vreme su bile od pomoći Nemačkoj jer ostale zemlje nisu na njih reagovale niti znale odgovoriti, međutim sada je tome došao kraj i svima je jasno da je nemoguće održati postojeće stanje. Dakle, Nemačka je zatražila od ostalih država da stegnu kaiš, što je besmislica. Ponoviću – jedna zemlja može preduzeti određene mere ako druge ne reaguju, uz parcijalan i privremen uspeh, no ne mogu sve zemlje tako postupiti jer bi to tek odvelo u deflaciju i dublju recesiju.
Koliko su političke strategije koje ciljaju na kejnzijanske metode kriznog menadžmenta sprovodive unutar aktuelnog političko-ekonomskog okruženja u Evropskoj uniji, koje je naklonjeno politici mera štednje? Šta možemo reći o vezi politike i ekonomije? Istorija nas podseća kako su u vreme kada je Keynes osmišljavao svoje analize i politike, ulicama marširali radnički pokreti. Koji bi bio današnji ekvivalent radničkom pokretu, u smislu odnosa moći?
Kejnzijanske ideje su u principu još uvijek valjane. Morate razmotriti pitanje potražnje na tržištu. Ne možete to ignorisati. Posebino se treba osvrnuti na plate. Jasno je da je Keynes stao uz radničku klasu. Nažalost, pokatkad čak i sindikati zaboravljaju da je potrebno podići plate u čitavoj ekonomiji, ali to ne čudi jer ih mediji ideološki indoktriniraju. Pa ipak, postoji jasna kompenzacija, odnosno komplementarnost. Kao što sam već naglasio, potrebna nam je razumna politika nadnica – rast realnih nadnica u skladu s rastom produktivnosti apsolutno je neophodan za uspeh ekonomije. Ali, s vremena na vreme, tokom kriza i eksternih šokova, potreban je dodatni podsticaj vlade. Komplementarnost te dve politika u stanju je dovesti do razvoja u kojem svi imaju priliku participirati.
Kako se to uklapa u preovlađujuću neoliberalnu strategiju koja cilja na smanjenje cene radne snage?
Uopšte se ne uklapa. Neoliberalna strategija ne funkcioniše i naposletku će podbaciti. Ali, problem je što plaćamo visoku cenu neuspeha takve strategije. To već možemo videti u Evropi koja stagnira i grca u recesiji poslednjih pet godina. Hrvatska je, na primer, u vrlo lošem stanju. Radi se o direktnim i indirektnim posledicama nametnutih mera štednje. Dakle, neoliberalne politike štednje su podbacile i tu treba naučiti lekciju. Problem leži u tome što je teško dopreti do naših političara. U svim zemljama svedoci smo njihove tvrdoglavosti, nefleksibilnosti i bahatosti – ne žele slušati, i jedino u što veruju je neoliberalni konsenzus. Moramo pokušavati dopirati do ljudi svim raspoloživim sredstvima. Ja to činim putem interneta – svakodnevno sam u kontaktu s mnogim ljudima, putujem i predajem, baš kao sada u Zagrebu. Naposletku, mislim da je to ispravan način i smatram da bi trebalo postići dijalog s onim političkim strankama koje su još uvek otvorene za razumne ideje. Na žalost, takve su u manjini.
Gde su granice egalitarizma među državama i pojedincima u kapitalizmu?
Među državama ne postoje nikakva ograničenja. Sve bi države mogle biti potpuno egalitarne, i ne postoji ni tračak sumnje u to. Što se tiče pojedinaca, u to baš nisam uveren. Svakako postoje ograničenja koja ne bi trebalo prekoračiti. No poenta je u tome što niko ne zna koja su to ograničenja. Tako da nam ostaje da probamo primeniti politike distribucije. Možete pokušati saznati postoji li uopšte granica jer niko to sigurno ne zna. Pretpostavljam da ograničenje postoji – na primer, ako imate progresivno oporezivanje od 90% – ljudi će se pobuniti i pružiti otpor. Međutim, ne govorimo o 90%. Kada bi stopa poreza bila 60%, verojatno ne bi bilo problema. Takve stvari je moguće isprobati, ali kao što sam već rekao, najvažnije je shvatiti da je sekundarna distribucija manje važna od primarne. Distribucija između rada i kapitala je važnija i ako uspemo na tom planu, učinili smo mnogo. Potom vlasti mogu učiniti nešto po pitanju sekundarne distribucije na nivo države. Ali, bez korekcija na primarnom nivou (a to trenutno izostaje širom Evrope), uticaj distribucije na sekundarnom nivou neće imati odjeka.
Izvor: Slobodnifilozofski.com